Više od pedeset godina nakon njihova nastanka, četiri antologijska rada Ivana Vitića doživljavaju različite sudbine. Dok su stambeni kompleks u zagrebačkoj Laginjinoj ulici i Paviljon 40 Zagrebačkog Velesajma izloženi propadanju, odnosno devastaciji, bivši Dom Armije u Šibeniku renoviran je i transformiran u Gradsku knjižnicu tako da danas tek podsjeća na izvornu, u mnogim aspektima, paradigmatsku zgradu. Međutim, Dom kulture u Komiži, devastiran devedesetih, zasjao je opet snagom originala zahvaljujući inicijativi Udruženja hrvatskih arhitekata, angažmanu Grada Komiže te, dakako, umijeću i maru komiškog arhitekta Ante Mardešića. Svojstva Vitićeve arhitektonske ličnosti kao što su: hrabrost, inovativnost, radikalnost, omogućila su mu da kreira ključna djela hrvatskog kasnog modernizma. Neka od njih bliska su Framptonovoj Teoriji kritičkog regionalizma, čije se postavke mogu vrlo dobro primijeniti upravo na komiški Dom kulture. Ta građevina ima snažan odnos prema svom teritoriju, određena je specifičnostima mjesta, a ostvarena je i samostojna kvaliteta neovisna o prevladavajućim trendovima vremena. Arhitekt je osobito pažljivo objekt umjestio u okoliš. U makro mjerilu uspostavio je odnos prema nedalekom brdu Hum, obilježenom kaligrafijom suhozidova, dok je u mikro mjerilu ostvarena čitava režija stupnjevanog, gotovo ceremonijalnog, pristupa objektu. Komiški Dom nedvojbeno posjeduje snažnu skulpturalnost, no pritom se ne radi o zatvorenom korpusu, već se pokazuje modernistička kompozicija fasada pri čemu kameni zidovi djeluju poput lakih paravana. Istraživački karakter Vitićeva rada dolazi do izražaja kod oblikovanja naboranog krova, ostvarenog i u Domovima Armije u Šibeniku i Splitu, te u projektu kuće za odmor Bunko – Mimica. Šest krovnih nabora određuje i unutrašnjost komiškog paviljona. Isto tako, ona je određena ciljanim otvorima prema bližoj i daljoj okolini. Usred mediteranskog krajolika, na rubu starog ribarskog gradića, paviljon Doma snažno manifestira svoju samostojnost, a da se pritom ne nameće svom okolišu, već ga obogaćuje.
ORIS: Vaš gotovo cijeli život vezan je uz Komižu. Kada ste prvi put vidjeli, uočili ovaj Vitićev paviljon kao nešto posebno i koja su Vaša sjećanja vezana uz njega?
ANTE MARDEŠIĆ: Zamijetio sam tijekom gradnje da se nešto potpuno različito i novo gradi u našem mjestu. Tada sam uočio da se kuća može sagraditi na drukčiji način od uobičajenog stereotipa. U to vrijeme u Komiži i Visu gradili su meštri moderne arhitekture. Sagrađena je Šegvićeva osnovna škola u gradu Visu, Planićev dječji vrtić, a posebno Planićev Spomen dom u Komiži, što je onda bio veoma težak zadatak, s obzirom da je od započetog socrealističkog kulturnog doma trebalo napraviti višenamjensku javnu građevinu. Naravno, tada nisam bio svjestan vrijednosti navedenih građevina, ali ipak mislim da su mi na neki način pomogle u odabiru profesije.
ORIS: Na koji način gledate Vitićev paviljon u strukturi grada Komiže?
ANTE MARDEŠIĆ: Građevina je paviljon smješten na vidnom i povišenom mjestu na rubu povijesne strukture naselja Komiža. Vitićev zadatak nije bio uklapanje u urbanu strukturu, već na inovativan način pokazati kako graditi na suvremen način, kako u potpunosti povezati unutrašnji i vanjski prostor Paviljona, što mu je naravno potpuno uspjelo s upotrebom jednostavnih elemenata kamenog zida na koji se oslanja inovativna armiranobetonska konstrukcija krova.
ORIS: Restauracija Doma kulture u Komiži Ivana Vitića bitan je doprinos očuvanju hrvatske kasne moderne arhitekture. Obnova arhitekture iz doba Moderne nešto je novo na našim prostorima. Koji su, po Vama, bili najveći izazovi kod obnove Paviljona u Komiži?
ANTE MARDEŠIĆ: Začuđen sam kako smo obnovu uspjeli gotovo dovesti do kraja, što nije izgledalo moguće na početku. Naravno, velik utjecaj na stručnu javnost napravio je Oris objavivši Vitićev dom u jadnom stanju u broju 13, koji je dijelom bio posvećen otoku Visu i ukazao da tamo negdje u malom mjestu postoji biser arhitekture. Velika je stvar da je lokalna politika, tj. gradonačelnica Tonka Ivčević prepoznala vrijednost Doma kao spomenika moderne arhitekture i osigurala veći dio sredstava za obnovu. Nadam se da će smoći snage da se građevina stavi u upotrebu sa zamišljenom namjenom Doma kulture, kako bi građevina počela živjeti punim životom i na taj način pridonijeti kvaliteti života otoka.
ORIS: Pretpostavljamo da je pri obnovi bilo problema, pa i dilema. Primjerice, jedna od kvaliteta Vitićeve arhitekture jest elegancija ostakljenih ploha, postignuta i uporabom minimalnih, gotovo filigranskih metalnih profila, kao što je to osobito došlo do izražaja kod komiškog Paviljona i Doma Armije u Šibeniku. Budući da su danas zahtjevi fizike zgrade, pa i uvjeti produkcije, posve različiti od onih iz ‘60.-ih godina, na koji ste se način i u kolikoj mjeri uspjeli približiti izvorniku?
ANTE MARDEŠIĆ: Naravno, ne postoji izvorna izvedbena dokumentacija, već samo projekti koji su bili objavljeni u Orisu prije početka rekonstrukcije. Vjerujem da puno bolja dokumentacija nije ni postojala; mislim da je Vitić dosta toga definirao na gradilištu. Građevinu su uglavnom izvodili zidari iz Komiže koji su od njega dobivali instrukcije. Vanjske staklene stijene, prozori i vrata bili su izvedeni od aluminijskih eloksiranih profila koji su u unutrašnjosti bili pojačani čeličnim profilima. Tehnologija izrade bila je u potpunosti različita od današnje; sve se rezalo i montiralo na gradilištu. Zapanjujuće je kako su svi profili bili elegantni. Prilikom rekonstrukcije probali smo tu eleganciju postići čeličnim profilima, nažalost, ne potpuno uspješno zbog sredstava koje smo imali na raspolaganju.
ORIS: Vjerojatno ne postoji vjerodostojna dokumentacija izvorne koloristike i materijala. U kojem su pravcu išla Vaša nastojanja pri rekonstrukciji vezana uz tu tematiku? Je li, u obnovi interijera objekta, bilo moguće upotrijebiti originalni Bernardijev namještaj?
ANTE MARDEŠIĆ: Izvornu koloristiku uspjeli smo dobiti, što nije bilo teško. Napravljene su sonde koje su pokazale da su žbukani zidovi i betonski strop u originalu bili crno-bijeli. Začuđujuće je malo onih koji se toga sjećaju, ali se zato svi vrlo dobro sjećaju koji je popularni pjevač pjevao na ljetnim plesovima koji su tada bili jako popularni. Moja namjera bila je približiti se što više izvornoj izvedbi, a da ne robujem apsolutnoj dosljednosti originalu. U prostor je trebalo ubaciti neke elemente koji nisu bili standard gradnje tog vremena. Tako je u prostor koji se nije grijao ili hladio ubačena klimatizacija, više različite rasvjete za razne aktivnosti i slično. Korištena je rasvjeta koja je oblikovno suvremena, ali potpuno odgovara prostoru. Sav potrebni namještaj i oprema za zamišljenu namjenu građevine još nije nabavljena. Nabavljene su stolice i stolovi kako bi se u prostoru moglo organizirati predavanja i radionice. Svi ugrađeni ormari i police izrađene su prema fotografijama koje su bile dostupne. Preostaje izraditi pult točionika i pult garderobe za koje znamo kako su izgledali. Nisam inzistirao na pronalaženju originalnog Bernardijeva namještaja jer se i funkcionalno-prostorni program građevine promijenio. Izabrao sam namještaj za koji sam mislio da oblikovno odgovara Vitićevu paviljonu, ali bih, naravno, volio vidjeti i koji komad Bernardijeva namještaja.
ORIS: Koliko je današnji funkcionalno-prostorni program povezan s onim iz doba nastanka zgrade? Kakva je budućnost Paviljona u programskom smislu? Svaki restaurirani arhitektonski spomenik ima izgleda sačuvati se dulje vremena ako nakon rekonstrukcije zaživi u društvenom smislu. Kakvi su u tom pogledu izgledi komiškog Paviljona?
ANTE MARDEŠIĆ: Funkcionalno-prostorni program nije bitno različit od onoga u doba nastanka. Korisnik se promijenio; sad bi to prvenstveno trebali biti stanovnici Komiže, naročito mladi koje smo imali na umu tijekom obnove. Namjena građevine trebala bi biti vezana za sve aktivnosti u kulturi i za šire potrebe lokalne zajednice. Nadam se da će Kulturni centar zaživjeti i ostvariti se željena namjena Vitićeva centra iako nisam vidio izrađen program korištenja od lokalne zajednice niti su pronađeni ljudi koji će voditi aktivnost Centra. Voditelji aktivnosti trebali bi biti stručni, a takvih nema na otoku. Angažirati nekoga s kopna koji bi bio voljan živjeti na otoku nije lako. Nadam se da će se Centar početi koristiti za organiziranje radionica, povezanih s područjem kulture, koje će uključiti žitelje otoka.
ORIS: Kako građani Komiže danas, nakon dugogodišnje obnove, gledaju na Vitićev paviljon?
ANTE MARDEŠIĆ: Naravno, nisam čuo loše reakcije, svima je drago. Mislim da su svi ponovno začuđeni ljepotom koju je Vitić stvorio. Mnogi nisu bili u Domu dugi niz godina ili su ga posljednji put vidjeli u polurazrušenom izdanju. Naravno, svi su zadivljeni prostorom i vide velike mogućnosti koje pruža Vitićev Dom; nekako su počeli su osjećati da Dom pripada njima.
ORIS: Znate li za koju anegdotu ili komentar građana iz doba kad je paviljon izgrađen ili tijekom njegova djelovanja u osnovnoj funkciji?
ANTE MARDEŠIĆ: Nisam ih čuo, jer ima malo živih ljudi koji su bili aktivni u to doba, ali ima jedan lijepi novi detalj koji je na neki simbolični način povezao dva vremena: na neslužbenom otvorenju Doma, nakon što je izvršena većina radova rekonstrukcije, pjevao je barba koji je kao mladić pjevao u klapi na otvorenju nakon njegove izgradnje.